NBA na Šalati

Postavlja se pitanje koja je najbolja košarkaška momčad koju je Zagreb ikad vidio? Je li to bila Cibona iz Draženova vremena, Kukočeva i Rađina Jugoplastika ili pak ona starija splitska momčad sa Skansijem, Tvrdićem i Šolmanom? Možda beogradski Partizan s ubojitim strijelcima Kićanovićem i Dalipagićem ili pak Krešom Ćosićem i Nikolom Plećašem predvođena izabrana vrsta Europe koja je 1972. na otvaranju Doma sportova pregazila američku studentsku vrstu? Sve su to bile sjajne i na svoj način neponovljive momčadi, a moj je privilegij da sam ih mogao vidjeti uživo. Pa ipak, po svemu sudeći najjača košarkaška momčad koju je Zagreb gledao uživo nastupila je jedne tople lipanjske večeri na zagrebačkoj Šalati davne 1964.

Iza gostovanja američkih profesionalaca navodno je stajao sam predsjednik Ke­nnedy, zaljubljenik u košarku i navijač bostonskih Celticsa. Na svjetskom prvenstvu održanu 1963. u Brazilu američka vrsta, sastavljena od sveučilištaraca, zauzela je tek četvrto mjesto. Ispred nje bili su Brazil, Jugoslavija i Sovjetski Savez. Razočaran takvim raspletom, a u namjeri da svijetu, osobito Istočnoj Europi, pokaže tko je pravi košarkaški gazda, Kennedy je potaknuo turneju vrhunske ekipe sastavljene od profesionalnih igrača po Europi.

Najjača košarkaška momčad koju je Zagreb gledao na Šalati uživo nastupila je davne 1964.

Organizaciju turneje nije zaustavio ni atentat na Ke­nnedyja pa je u ljeto 1964. američka ekipa nazvana NBA All Stars stigla u Europu i u više zemalja odigrala dvadesetak utakmica. Bila je sastavljena od ponajboljih košarkaša toga doba. Iz u to vrijeme nedodirljivih Celticsa stigli su Bill Russell, Tommy Heinsohn i razigravač Bob Cousy. Oscar Robertson, poznat kao BigO, i Jerry Lucas stigli su iz danas nepostojećih Cincinnati Royalsa, a Bob Pettit iz također nepostojećih Milwaukee Hawksa. Ako mi ne vjerujete na riječ da je to bio onodobni Dream Team, provjerite sami spomenuta imena – svi su na popisu famozne košarkaške Kuće slavnih! Razlika između američke profesionalne košarke i ostatka svijeta bila je tada golema pa su Amerikanci s lakoćom dobili sve odigrane utakmice, poigravajući se pritom s protivnicima. U Jugoslaviji su odigrali pet utakmica, između kojih i spomenutu utakmicu na Šalati te dan poslije i utakmicu u Karlovcu. U te dvije utakmice protivnik im je bila odabrana vrsta Hrvatske, sastavljena od igrača iz tadašnjih prvoligaških klubova Zadra, zagrebačke Lokomotive, karlovačkog Željezničara i splitske Jugoplastike. Od imena koja su i danas poznata, za Hrvatsku su nastupili Pino Gjergja i Petar Skansi. Kao pojačanje nastupio je Nemanja Đurić, reprezentativac iz Beograda, koji je u to vrijeme služio vojni rok u Karlovcu. Od domaćih, Lokomotivinih igrača nastupili su Dragan Kovačić, Boris Lalić, Matan Rimac i Mirko Novosel (!). U to vrijeme najbolji zagrebački igrač, centar Zvonko Petričević zvan Đimi, ujedno i naš prvi košarkaš koji je bio na probi u NBA, nije nastupio zbog ozljede. Gostovanje američkih profesionalaca izazvalo je veliko zanimanje publike – bila je to rijetka prilika da se vidi njihovo umijeće.

Košarka je tada u nas tek stjecala popularnost koju će definitivno dohvatiti u 1970-im godinama. Igralo se još na otvorenom, a u Zagrebu glavno je igralište bilo na Tuškancu, gdje je Lokomotiva igrala svoje ligaške utakmice. Međutim, kako bi spektakl vidjelo što više gledatelja, utakmica s gostima iz SAD-a uz prigodni je zabavni uvod priređena na Šalati, gdje se oko tadašnjeg rukometnog igrališta (zimi je tamo klizalište) natiskalo oko 8000 znatiželjnika. Samo za tu prigodu parket je preseljen iz ljubljanske dvorane Tivoli i presložen na Šalati. Konačni rezultat 93:71 za američke profesionalce nije bio pravi pokazatelj odnosa snage. Pobjednik se ionako znao unaprijed pa je utakmica imala više egzibicijski karakter. Amerikanci su pokazali svoju nadmoć te oduševili publiku potezima kakvi se tada u europskoj košarci nisu mogli vidjeti, primjerice atraktivnim zakucavanjima i „bananama“ Billa Russella. Za njih je, pak, novo bilo to što su koš-table bile drvene, a na igralištu s takvima nikad prije nisu igrali.

Od tog politički motivirana gostovanja američkih profesionalaca na Šalati prošlo je više od pola stoljeća. U međuvremenu, u sastavu svojih klubova i reprezentacija, Zagreb i Hrvatsku posjetili su mnogobrojni svjetski poznati košarkaši, no tako moćna momčad kao što je bila američka vrsta iz 1964. nikad više nije nastupila. Bilo bi silno zanimljivo kada bi se odnekud mogao pronaći neki videozapis tog spektakla, ne samo da usporedimo kakva se košarka tada igrala s jedne i druge strane Oceana nego i da vidimo kako je Šalata izgledala te davne ljetne večeri i kako je spektakla gladna zagrebačka publika dočekala američke profesionalce. Da ipak sve ne ostane bez ijedne slike, pretraživanjem na internetu moguće je pronaći nekoliko fotografija koje je snimio doajen sportske fotografije Radiša Mladenović.

S podsjećanjem na događaj iz bogate sportske povijesti grada Zagreba, u ovom broju Vijenca zaključujemo ne samo ovosezonsko izdanje nego barem na neko vrijeme i samu kolumnu nazvanu Zagrebačkim štiklecima. Nakon dvije godine štikleca, čitatelji Vijenca od jeseni će čitati priče iz nekog drugog hrvatskog grada, možda neke štorije, zacijelo ništa manje zanimljive od štikleca. A u međuvremenu, dok budemo uživali u riječkim, splitskim, pulskim, osječkim ili inim zanimljivostima, osobno ću i dalje prebirati po uspomenama na beli Zagreb grad, a pritom možda prikupim i nadahnuće za novu seriju štikleca.